babazabino novo ruho

...

24.01.2015.

Majke mi, ne bih se oglasila da nisu najavili da će ovo ubrzo da krepa


Hvala vam što ste mi digli rep i rekli da sam talentovana.

Hvala C. što mi se udvarao prije nego što je saznao da sam krupna, a još i zauzeta.

Hvala bloggeru ba. jer zaista ne bih imala s kim da se družim danas.

Za nekim ljudima sam plakala kada su otišli daleko, daleko. Plakala sam i za divnom djevojkom kada je odlučila da napusti ovaj svijet.

Mene je blog promijenio i dao mi je ljude i priče.

Ne primam Oscara, nego, eto, emotivni momenat. Hvala vam. Hvala. :)

26.03.2013.

Moj skeč


Jednom mi je Zijanćerka rekla da me voli zato što ni sama ne znam koja će mi sljedeća rečenica biti. Ona je to naravno bolje sročila, ali nema veze. Niti znam šta ću izgovoriti, niti kako ću odreagovati, kakvu ću odluku donijeti. Idem stihijski i improvizujem vlastite poteze. Jedna ja se gledam odozgo i onda rukom pokrivam lice u nevjerici, dok druga, stvarna ja pravim pizdarije. Moj život je pun pogrešnih poteza i loših rečenica i zato imam zbirku jako smiješnih priča, koje nisam ni napisala. Moje kolege s faksa sjećaju se kako je K. opisivao komičnog lika: jedno priča, drugo radi, treće misli, a četvrto mu se dešava...
Koja budala će uzeti lokalnu malu mahalušu da mu čuva dijete? Lokalnu malu anoreksičnu mahalušicu koja ostatak radnog vremena provodi u birtiji opanjkavajući porodicu u kojoj čuva dijete? Pa ja, ja ću je rado zaposliti. Dobro, nakon 3 mjeseca otrčaću u birtiju da je ubijem, u momentu kad se prisjetim da to malo zlo ima 20 kila predomisliću se i neću je ubiti, ali će ipak doći do uličnog teatra i mahala će biti sretna, ima opet o čemu da priča. Koja budala će nastaviti da odlazi u lokalnu birtiju gdje je svi ogovaraju, počev od ljutite sredovječne kelnerice, udovice i seksualno isfrustrirane tete? Ja, ja ću rado da idem u lokalnu birtiju u kojoj je ogovara i iza leđa i šapatom iz ćoška sredovječna seksualno isfrustrirana udovica. I nakon nekih 10 godina ona ja odozgo će u nevjerici da čupa za kosu onu ja odozdo, onu stvarnu ja, koja se unosi u lice sredovječnoj udovici i govori joj da je licemjerno zlo i da želi da joj to licemjerno zlo sada pristavi jednu kafu koju će popiti eno za onim tamo stolom. Nakon što mi iz usta, ne baš mojom voljom i u nedostatku elementarne samokontrole, prestanu da izlaze ružne riječi, ja ću uputiti naklon prema jedinim i najhrabrijim gostima, koji nisu pobjegli, dok drugi jesu, reći: "To je bio moj skeč, gospodo, hvala vam na pažnji i doviđenja!" i izaći van. Šamar koji dobijam za sve ovo je komentar rođenog trogodišnjeg djeteta, koje prisustvuje svemu ovome i trenutak kasnije mi govori: "Izvini se ženi." Da zlo bude JOŠ veće, jedan od tri najhrabrija gosta koji su ostali u birtiji bio je i moj komšija, moj dragi komšija, metuzalem sa pravim zubima  i zgodnoćom nepodnošljivom za njegove godine. On je počašćen mojim naklonom, da sam imala makar neki šal da ga nakon naklona prebacim na lijevo rame, jebemu, zasrala sam sve. Žao mi djeteta, žao mi starca, žao mi mene u njihovim očima. Ali on je stara škola. Sutra ćemo se sastati u onom fensi šugavom pubu i on će mi reći kako sam u pravu, i s tovarom eufemizama provući i to da moram staloženije i pametnije. I opet ću se osjećati kao klinka, ali ona klinka koja ima potencijala da odraste u pametnu osobu, za koju ima nade. Jer imam njega na svojoj strani. Imam i pametno dijete, to već moram da zapišem na neku tablicu i zavežem oko vrata. Imam dijete, jebote.

15.02.2013.

Moj drugar

Dakle, ja sam kućepaziteljica. To je kao kad su me u srednjoj, zbog loših ocjena, bacili na zanatski smjer, pa sam se zvala nanosilac zaštitnih prevlaka. Sad se sjetih da se ovdje jako dobro osjećam. Niko me ne cenzuriše. Imam poznanika koji me stalno zaustavlja kada krenem da kažem nešto o sebi, a ja onda namjerno: ovulaaaacija,kokuuuzluk. U inat, a on se opire k'o Đuro u Zoni sumraka kad mu puste Mocarta. Pa onda još i pretjeram, pa počnem da izmišljam.To je zato što nemam tatu i mamu.
Dakle, kućepaziteljica... U ulazu do mog živi čiko koji svojom pojavnošću odudara od sredine: ima zube, iako je star, vaspitan je i lijep. I voli da priča. Prekrasno priča. Malo ga hvata demencija, ali ja se pravim blesava, odnosno ne napominjem ga da mi je sve već ispričao, jer sam provalila da svaki put doda poneki detalj. A priče su potresne i čudesne. "Jesam li ti rekao da sam bratu dao jedan bubreg?" (Kako li je tek bio lijep kada ih je imao dva!) Imao sam prekrasnu ženicu, pravnica, umrla je od tumora dojke, na dan njenog sprovoda počeo je rat..." "Imao sam dva druga, jedan Srbin, jedan Hrvat. Nas trojica smo bili Jugoslavija. Jedan mi je spasio dijete iz Prijedora, ja sam iz Prijedora, a drugi mi je organizovao odlazak u Njemačku, gdje me je dijete čekalo." "Jesam li ti rekao da je moj brat poživio deset godina sa mojim bubregom? A kakav je to čovjek bio! Samo se smijao. Volio je da pije, bio je veseljak i sve je u kafani okupljao oko sebe tim svojim smijehom!" E zato sam ja kućepazitelj, zato što je on u susjednom ulazu isto to. I sredio ga je ko pištu. Imaju i pumpe u podrumu, pa ovi na višim spratovima imaju vodu noću. Mi ćemo sljedeće sedmice da polažemo ispit za kućepazitelja u Ministarstvu za nešto. Jutros me je dočekao svečano, sa pripremljenim papirima, odnosno Zakonom o održavanju zajedničkih dijelova zgrade blabla i pitanjima. A čika Sale je došao da nas zafrkava, kao uplašen je hoćemo li savladati 17 pitanja koja se uvijek vrte na ispitu. I ispričao nam da tamo dede i babe prepisuju, napišu na ruci odgovore, k'o u osnovnoj. Uglavnom, kad sam pristala da budem kućepaziteljica, svi su me u ulazu pozdravljali, neki rezignirano, neki veselo, neki službeno. Sad samo krenu na mene, strah me izaći iz kuće. Kad se lift pokvari galame kao da smo se dvije mene i naš regal vozale gore-dole, gore-dole dok se nije pokvario. Juče je Radmila s osmog u plavom šlafroku galamila na odmorištu kao da ima bronhijalni napad, pola nisam skontala, osim tužbe neke, navodno. I ona što je do neki dan bila kućepaziteljica, sad palaca jezikom okolo, al haj. Ja radim na tome da ulaz sredim kao što je moj komšija sredio svoj. Zato mi pijemo kafu, sahranjujemo i transplantiramo i uživamo. On je moj drugar, on je zakon.   

20.10.2012.

Novi život bez pamuka

Maloprije sam preturajući po stvarima pronašla spomenar. Šalim se. Našla sam ratna pisma. Pročitala sam jedno i da ne bih umrla na licu mjesta, potrpala sam ih nazad u kutiju i stresla se. Prvo sam se stresla, al nema veze. Moje rečenice, neprepoznatljive od vremena, od perspektive iz koje ih čitam. Riječi su odmjerene, pristojne, a pune ljubavi, pišem nekome koga svaki dan žele da ubiju. Uvod je obično objašnjenje kako će pismo biti poslato i komplikovan je kao 347. epizoda sapunice. Čeka me D. da ovo da svojoj rodici koja će to proslijediti prijatelju koji ima veze sa... i tako pola pisma. Da dobijem na prostoru, da ne kažem kako mi je teško i kako ne volim da pišem osobi koju svaki dan žele da ubiju. I kako ne znam šta da joj pišem. Ta pisma su glupa, ali ipak važna jer daju informacije o meni za koju svaki dan sve ljude osim one koju žele da ubiju boli kurac. Uopšte nisam htjela da pišem o ovome.
Dakle, ta perspektiva, taj novi život koji je počeo nedavno, nakon smrti majke. Da se razumijemo, to je trauma ali nedovoljno jaka da se o njoj trubi u svakom postu. Ali jeste vremenska odrednica. Na dan majčine sahrane dobila sam otkaz. Dva temeljna oslonca su poljuljana, odnosno razjebana kao kad dođe majstor i razvali noseći zid i sve ode u vražiju mater. Ustvari, ni o ovome nisam htjela da pišem.
I živimo bezbroj života u ovom životu pa zato imamo puno nadimaka. Nemamo mi nadimke zato što imamo dugačka ili komplikovana imena, već zato što srećemo neke dugačke i komplikovane ljude. Imenuju nas i u jednom trenutku puste da prođemo, a oni nastave da cure u nekom drugom vremenu. Na početku ovog života počela sam da radim nenormalne stvari (Konačno sam se sjetila o čemu se radi u ovom postu). Prihvatila sam ponudu da se kandidujem za vijećnicu. I to je jedino što sam uradila. Slikala sam se za one promotivne papiriće. Imala sam crveni ruž i izraz lica koji se opirao činjenici da sam se kandidovala za vijećnicu. Svi su ljuti na mene jer nisam učestovala u kampanji, nisam platila članarinu, nisam se javljala na telefon i dobila sam bez lobiranja 109 glasova. Teta iz trafike je glasala za mene jer me prepoznala sa slike. U svakom slučaju postigla sam cilj, nisam vijećnica. Sljedeći nenormalni korak u novom životu bio je taj što sam na sastanku kućnog savjeta dozvolila da me izaberu za predstavnika stanara. Znači ta sam. Kad zaškripe ulazna vrata, kad se narkoman posere u zajedničkoj prostoriji kod lift kućice, kad se pokvari lift, kad procuri s krova. Ja sam ta. Al sutra ću o tome, umoriše me digresije. 

09.10.2012.

Malo crnilo


Teta Marija ima nacrtane obrve, vidi se iz aviona. Crnim kreonom napravi dva luka iznad očiju i uz  alchajmerovsko lice super joj stoje. Uvijek je zaprepašteno vesela. Krajem aprila spopala me je ispred ulaza i pita me kako mi je mama. Kažem joj da je prije par dana, u pratnji komšinice sa petog prisustvovala maminoj sahrani i da je mama sada definitivno bolje nego što je ikad bila. Marija se izvinjava, kaže kako je, eto, malo posenilila.
Nedugo zatim spopada me (ona zaista zna divno da spopadne, sjajna je u tome, odnekud se stvori, saplete me, blokira mi put, nemam kuda osim da gledam u dvije nacrtane obrve). Ona je tu isto kao što je sunce iznad nas dvije i jedina zna šta znači sad. Nije moj pas koji zapišava travnjak moj trenutak, nije moja kćerka moj trenutak, Maki i njeno pitanje su taj trenutak i to "sad". "Kako ti je mama, ne viđam je?" "Umrla je", govorim joj. Izjavljuje mi saučešće, potresena je. Tješim je floskulama "spasila se" i slično i rastajemo se. Njena spopadanja traju jako kratko, malecka su kao to crnilo u kojem zna ko sam ja, ko mi je mama, ali nikako da zapamti neki detalj, odgovor na jedno od dva-tri pitanja koja mi uporno postavlja. Treći put me je spopala, ali je imala pratnju. Njena prijateljica ili rođaka. I opet joj govorim kako je mama, odnosno kako nije. Trebalo mi je još nekoliko spopadanja da se konačno opustim i da počnem da im se radujem. I tako je već u junu moja mama, za teta Marijinu informaciju, pravila pitu, iako je imala blažu prehladu. U avgustu je bila na moru, pa sam tako preko nje obavijestila teta Mariju da su užasne gužve na plažama na Jadranu. Odvela je i unuku, da, da, imam kćerku. Njih dvije same. Uživancija. Kada bi prošlo nekoliko dana, a ja je ne bih srela, odlazila sam sa curicom kod nje na kafu. Ponekad bih je upoznavala sa djevojčicom, ponekad bi ona blefirala da zna ko je djevojčica, ponekad bi jednostavno zaključila da je to moja kćerka ili dijete koje možda čuvam. Nikada nisam počinjala sama sa temom zbog koje sam dolazila. Trebalo je da sačekam minut i pitanje bi uslijedilo. Bolesna ja, bolesna teta Marija, bez griže savjesti. Nekad bih se i požalila na mamu, toliko kuha, evo, svaki put donesem nešto što je spremila. "Je l da da su ukusne, ne poričem da je sjajna u tome, ali to je pretjerivanje, taj kult hranjenja porodice." (Teta Marija obavezno digne nacrtane obrve na riječ kult.) Iz bezrazložnog straha da ne postanem sumnjiva, ne bih dugo pričala o mami, ali je bilo važno da kažem šta taj dan radi. Da li je naružila unuku što je išarala zidove ili ih je šarala zajedno sa njom, da li je otišla u grad sa kolegicama na kafu, da li je u penziji ili nije. U momentima  kada bih se osjećala posebno hrabrom, moja mama je išla na posao i ta djeca su bila prosto nemoguća, te nove generacije.
A onda se jednoga dana, negdje sredinom septembra, teta Marijina rođaka ili prijateljica preselila kod nje. Ponekad uspijem da izbjegnem spopadanje, a ponekad teta Marija i ja prihvatimo taj jedan detalj. To malo crnilo.