Moj drugar

Dakle, ja sam kućepaziteljica. To je kao kad su me u srednjoj, zbog loših ocjena, bacili na zanatski smjer, pa sam se zvala nanosilac zaštitnih prevlaka. Sad se sjetih da se ovdje jako dobro osjećam. Niko me ne cenzuriše. Imam poznanika koji me stalno zaustavlja kada krenem da kažem nešto o sebi, a ja onda namjerno: ovulaaaacija,kokuuuzluk. U inat, a on se opire k'o Đuro u Zoni sumraka kad mu puste Mocarta. Pa onda još i pretjeram, pa počnem da izmišljam.To je zato što nemam tatu i mamu.
Dakle, kućepaziteljica… U ulazu do mog živi čiko koji svojom pojavnošću odudara od sredine: ima zube, iako je star, vaspitan je i lijep. I voli da priča. Prekrasno priča. Malo ga hvata demencija, ali ja se pravim blesava, odnosno ne napominjem ga da mi je sve već ispričao, jer sam provalila da svaki put doda poneki detalj. A priče su potresne i čudesne. "Jesam li ti rekao da sam bratu dao jedan bubreg?" (Kako li je tek bio lijep kada ih je imao dva!) Imao sam prekrasnu ženicu, pravnica, umrla je od tumora dojke, na dan njenog sprovoda počeo je rat…" "Imao sam dva druga, jedan Srbin, jedan Hrvat. Nas trojica smo bili Jugoslavija. Jedan mi je spasio dijete iz Prijedora, ja sam iz Prijedora, a drugi mi je organizovao odlazak u Njemačku, gdje me je dijete čekalo." "Jesam li ti rekao da je moj brat poživio deset godina sa mojim bubregom? A kakav je to čovjek bio! Samo se smijao. Volio je da pije, bio je veseljak i sve je u kafani okupljao oko sebe tim svojim smijehom!" E zato sam ja kućepazitelj, zato što je on u susjednom ulazu isto to. I sredio ga je ko pištu. Imaju i pumpe u podrumu, pa ovi na višim spratovima imaju vodu noću. Mi ćemo sljedeće sedmice da polažemo ispit za kućepazitelja u Ministarstvu za nešto. Jutros me je dočekao svečano, sa pripremljenim papirima, odnosno Zakonom o održavanju zajedničkih dijelova zgrade blabla i pitanjima. A čika Sale je došao da nas zafrkava, kao uplašen je hoćemo li savladati 17 pitanja koja se uvijek vrte na ispitu. I ispričao nam da tamo dede i babe prepisuju, napišu na ruci odgovore, k'o u osnovnoj. Uglavnom, kad sam pristala da budem kućepaziteljica, svi su me u ulazu pozdravljali, neki rezignirano, neki veselo, neki službeno. Sad samo krenu na mene, strah me izaći iz kuće. Kad se lift pokvari galame kao da smo se dvije mene i naš regal vozale gore-dole, gore-dole dok se nije pokvario. Juče je Radmila s osmog u plavom šlafroku galamila na odmorištu kao da ima bronhijalni napad, pola nisam skontala, osim tužbe neke, navodno. I ona što je do neki dan bila kućepaziteljica, sad palaca jezikom okolo, al haj. Ja radim na tome da ulaz sredim kao što je moj komšija sredio svoj. Zato mi pijemo kafu, sahranjujemo i transplantiramo i uživamo. On je moj drugar, on je zakon.