Moj skeč

Jednom mi je Zijanćerka rekla da me voli zato što ni sama ne znam koja će mi sljedeća rečenica biti. Ona je to naravno bolje sročila, ali nema veze. Niti znam šta ću izgovoriti, niti kako ću odreagovati, kakvu ću odluku donijeti. Idem stihijski i improvizujem vlastite poteze. Jedna ja se gledam odozgo i onda rukom pokrivam lice u nevjerici, dok druga, stvarna ja pravim pizdarije. Moj život je pun pogrešnih poteza i loših rečenica i zato imam zbirku jako smiješnih priča, koje nisam ni napisala. Moje kolege s faksa sjećaju se kako je K. opisivao komičnog lika: jedno priča, drugo radi, treće misli, a četvrto mu se dešava…
Koja budala će uzeti lokalnu malu mahalušu da mu čuva dijete? Lokalnu malu anoreksičnu mahalušicu koja ostatak radnog vremena provodi u birtiji opanjkavajući porodicu u kojoj čuva dijete? Pa ja, ja ću je rado zaposliti. Dobro, nakon 3 mjeseca otrčaću u birtiju da je ubijem, u momentu kad se prisjetim da to malo zlo ima 20 kila predomisliću se i neću je ubiti, ali će ipak doći do uličnog teatra i mahala će biti sretna, ima opet o čemu da priča. Koja budala će nastaviti da odlazi u lokalnu birtiju gdje je svi ogovaraju, počev od ljutite sredovječne kelnerice, udovice i seksualno isfrustrirane tete? Ja, ja ću rado da idem u lokalnu birtiju u kojoj je ogovara i iza leđa i šapatom iz ćoška sredovječna seksualno isfrustrirana udovica. I nakon nekih 10 godina ona ja odozgo će u nevjerici da čupa za kosu onu ja odozdo, onu stvarnu ja, koja se unosi u lice sredovječnoj udovici i govori joj da je licemjerno zlo i da želi da joj to licemjerno zlo sada pristavi jednu kafu koju će popiti eno za onim tamo stolom. Nakon što mi iz usta, ne baš mojom voljom i u nedostatku elementarne samokontrole, prestanu da izlaze ružne riječi, ja ću uputiti naklon prema jedinim i najhrabrijim gostima, koji nisu pobjegli, dok drugi jesu, reći: "To je bio moj skeč, gospodo, hvala vam na pažnji i doviđenja!" i izaći van. Šamar koji dobijam za sve ovo je komentar rođenog trogodišnjeg djeteta, koje prisustvuje svemu ovome i trenutak kasnije mi govori: "Izvini se ženi." Da zlo bude JOŠ veće, jedan od tri najhrabrija gosta koji su ostali u birtiji bio je i moj komšija, moj dragi komšija, metuzalem sa pravim zubima  i zgodnoćom nepodnošljivom za njegove godine. On je počašćen mojim naklonom, da sam imala makar neki šal da ga nakon naklona prebacim na lijevo rame, jebemu, zasrala sam sve. Žao mi djeteta, žao mi starca, žao mi mene u njihovim očima. Ali on je stara škola. Sutra ćemo se sastati u onom fensi šugavom pubu i on će mi reći kako sam u pravu, i s tovarom eufemizama provući i to da moram staloženije i pametnije. I opet ću se osjećati kao klinka, ali ona klinka koja ima potencijala da odraste u pametnu osobu, za koju ima nade. Jer imam njega na svojoj strani. Imam i pametno dijete, to već moram da zapišem na neku tablicu i zavežem oko vrata. Imam dijete, jebote.

12 komentara

  1. ja sam jednom prilikom istrčao iz kafane, pa vani skontao kako to više ne može tako, vratio se u kafanu, spreman da opsujem sve što znam da opsujem, približio se, isplazio jezik (al doslovno) na osobu, i zatim šutke izašao van. i tako.

    nego, i tebe i zijanćerku njezhno volim. cmok! <3

  2. sviti, hvala ti, barem zabavljam prijatelje uz kafu, doduse u novoj birtiji…
    frigida, zloj isfrustriranoj zeni? nikad! 🙂
    bepo, moja bepo, kakav je ovo šund, kad objavim sljedeci post, laptop u ruke i trči u WC. 🙂

Komentariši